Dana 8. lipnja 2026. godine navršavaju se 33 godine od jednog od najtežih i najtragičnijih događaja u novijoj povijesti travničkih Hrvata.
U ranim jutarnjim satima 8. lipnja 1993. godine započeli su koordinirani napadi postrojbi Armije Republike Bosne i Hercegovine na hrvatska naselja na području općine Travnik. Napadi su izvedeni iz više smjerova prema naseljima Ovnak, Grahovčići, Čukle, Orašac, Rudnik Bila, Podstinje, Gornje Maljine, Radonjići, Bukovica, Guča Gora te Donje i Gornje Putićevo.
Tisuće hrvatskih civila bile su prisiljene napustiti svoje domove, a brojna sela pretrpjela su razaranja koja su ostavila trajne posljedice za hrvatski narod Središnje Bosne.
“U četiri ujutro počela je pucnjava”
U povodu ove tužne obljetnice donosimo svjedočanstvo tada 18-godišnje djevojke D. Č., koja je 1993. godine proživjela dane straha, progona i borbe za goli život.
Prema njezinom iskazu, sredinom lipnja osjećala se sve veća napetost i strah od mogućeg sukoba.
Sredinom šestog mjeseca počelo se pretpostavljati da bi se moglo zapucati, još je bilo mirno.
Okolna sela, Čukle, Ovnak, Podovi, Brajkovići, Stranjani, Rudnik, su već bila okupirana od
Muslimana. Sutradan ujutro oko 4 sata počelo se pucati iz pravca Orožma sa Releja.
U Grahovčićima nije bilo Muslimana, 10-ak Srba (koji su ranije otišli) i sve ostalo Hrvati.
Pripadnik HVO nas je obavijestio da idemo u sklonište (u kuću Babić Ane – bilo nas je oko 20-
ak ljudi). Tu smo bili do 8 sati ujutro, čuli smo da je Radić Pero ranjen (spasio ga je jedan
kolega – bila bi mu potpuno uništena noga) i da je Radić Boban ubijen. Taj dan su pripadnici
HVO-a odbili muslimanski napad, bilo je mirno.
U noći oko 3 sata smo vidjeli da selo Maljine gori (tu su Hrvati bili u manjini), a zapalili su ga
Muslimani. Ponovo smo išli u sklonište jer su padale granate (od Kljaka, Čukala, sa Ušica….).
U muslimanskoj vojsci su bili “krajišnici”, domaći Muslimani i mudžahedini (govorili su
arapski). U skloništu smo bili do 11 sati i došlo je naređenje od HVO da se moramo povlačiti.
Brat je tada bio na liniji. Krenuli smo svi zajedno put sela Čeke (tu ima 5-6 kuća). Smjestili smo
se u jednoj kući, nismo mogli izaći od snajperista i granata. Bilo je dosta žena i male djece.
Nakon 2-3 sata stigla je i Žutova mafija (“ćelave ZENGE”) i upozorili nas da ne idemo dok se
ne oslobodi put do Nove Bile. Omladina je morala van kuće, a starci unutra, jer ih je bilo dosta a
prostora malo.
Vani mi je prijateljica Zorica (1975.) plakala jer su joj Muslimani ubili supruga Dragana. Kad
su zaprijetili da će granatirati selo u kojem smo se skrili nastavili smo put k Novoj Biloj. Putem
je dosta momaka poginulo. Iz Zenice su Muslimani javili da nas puste da smo civili, to smo
iskoristili da odemo. Pošto sam bila s kolegicom koja je padala u nesvijest izgubila sam
roditelje.
Putovali smo 4 sata noću kroz šumu. Odmarali smo se u napuštenom selu Šarići (stanovništvo je
pobjeglo ostala je samo vojska). U Novoj Biloj je tada bilo još uvijek mirno.
Oko 25.08.ranjena snajperistom u desnu nogu. Išla sam sa sestrom i rođakom kod kolegice i
pogodilo je mene i rođaka (isti metak). Snajperom je pucao sa Grbavice.
Vojnici UNPROFOR-a su čitav slučaj vidjeli, susjed me je odveo u Novu Bilu u bolnicu. Primio
me doktor Tabak i doktor Perić, odmah sam išla na operaciju. U bolnici sam provela 9 dana,
bolnica nije gađana. Taj dan je nastradalo još 8 ljudi. Humanitarnu pomoć smo dobivali jednom
mjesečno od različitih organizacija.
UNPROFOR opskrbljuje samo Muslimane. UNPROFOR je nas ranjenike (oko 40) prebacio do
Kiseljaka. Taj dan nije bilo pucanja jer dogovoreno da Muslimanski ranjenici idu za Tursku, a
mi za Split. To je bilo 03.09.1993.g. (slabo se sjećam datuma).
Helikopter je stigao oko 2 sata popodne i odmah smo krenuli za Split.
Ovaj se iskaz daje dobrovoljno, a potpisom na svaku stranicu iskaza potvrđujem njegovu
istinitost i povjerljivost.
U Splitu, 14. rujna 1993. god.
