Gostovanje Alena Muhića u HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u 2 izazvalo je veliku pažnju javnosti. Muhić je podijelio svoju bolnu životnu priču – rođen je iz ratnog silovanja u Goraždu 1993. godine, a djetinjstvo mu je obilježila stigma i potraga za ocem.
Iako je emisija emotivno odjeknula, kritičari ističu kako se istodobno zanemaruje druga strana ratne traume – priče hrvatskih žrtava zločina Armije BiH.
Žrtve poput Grete Filipović, koja je 1994. silovana od pripadnika Armije BiH u Varešu, ili Anice Jurić, koja je u Kaknju 1993. svjedočila ubojstvu supruga i trojice sinova, rijetko se spominju u javnosti. Njihove priče, kao i priče drugih poput Ivana Garića, Sarafine Lauš i Katje Kesten, ostaju izvan fokusa domaćih medija.
Ova šutnja otvara pitanje: zašto hrvatske žrtve nisu dobile prostor u javnom diskursu?
Prema podacima Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata, tijekom sukoba u BiH:
- iz domova je protjerano više od 152.000 Hrvata,
- ubijeno je 1.051 civil, među njima 121 dijete,
- ubijeno je 644 zarobljenih pripadnika HVO-a,
- u 331 logoru Armije BiH zatočeno je gotovo 15.000 Hrvata, od kojih je 623 ubijeno, a tisuće su prošle kroz mučenja i zlostavljanja.
Ovi zločini, prema povjesničarima, predstavljaju dio sustavnog etničkog čišćenja Hrvata u BiH.
Dok se pojedine ratne priče sustavno promoviraju u javnom prostoru, stradanja Hrvata u BiH često ostaju nevidljiva. Tek rijetki mediji i istraživači otvaraju ovo pitanje, dok HRT i druge nacionalne institucije nerijetko biraju narative koji izostavljaju hrvatske žrtve.
Povjesničar Dragan Vidović smatra kako se otvaranjem svih strana da ispričaju svoje priče, posebice hrvatske stane ne uklapa u narativ o ratu koji je stvaran tri desetljeća i koji ima samo jednu ulogu prikazi rat kao žrtvu jednih naspam zločinačkih poduhvata drugih. Upravo je to dovelo do potpunog nedostatka znanja u hrvatskom društvu o razmjerima zločinima nad Hrvatima, posebice od strane tzv. Armije BiH.
“Hrvatska mora intezivnije i glasnije govoroti o ratnim događanjima u BiH. Razmjeri zločina tzv. Armije BiH nad Hrvatima su ogromni i prešućeni, pa ni trideset godina od rata nisu kažnjeni, napose brojni počinitelji i izvršitelji su obavljali znalajne političke funkcije pod zaštitom SDA, kao nagradu za zločine koje su počinili. Križančevo selo, Uzdol, nevina djeca Osmice i brojni drugi zločini zaslužili su barem minut telvizijskog programa i glasniji vapaj za istinom”, ističe mr. Vidović.
Dok priče poput one Alena Muhića s pravom dobivaju pažnju i empatiju, priče hrvatskih žrtava također zaslužuju jednaku vidljivost. Bez toga, proces pomirenja i pravde u BiH ostat će jednostran i nepotpun.
