Međi franjevcima u Bosni postoji veliki dio njih koji nisu shvatili da su se vremena promijenili i da ne žive u vremenu pada Osmanskog carstva koje je svelo svećenstvo ja ostatke ostaka i da je uspostava redovite crkvene hijerarhije donijela novi zamah u širenju vjere.
Naprotiv, uhvatili su se Kallayeve ideje o Bošnjaštvu kao naciji što je u startu bilo osuđeno na propast. No, pojedini franjevci nastavili su ozlojeđeni činjenicom da je biskup i Rim odlučili posložiti karte drukčije i franjevce u Bosni vratiti izvornome poslanju. No, i do danas dio franjevaca Bosne Srebrene daleko je od duhovnog bića i poslanja pa se sve češće direktno miješaju u politička pitanja, ispuštajući otvorenu mržnju prema hrvatskome biću. Vrlo često stječe se dojam da su oni najveći pobornici osuđivanja vlastitog naroda, više nego bošnjačko Sarajevo čijim privjeskom ispadaju.
Jedan od njih je i fra Ivo Marković, svećenik koji je rođen u Srednjoj Bosni gdje su njegovi Bošnjaci počinili zločine protiv hrvatskog naroda za koje do danas nitko nije odgovarao. Brat Marković kako mu tepaju bošnjački mediji rođen je u selu Čukle u kojem su mudžahedini i muslimani pobili hrvatsko civilno stanovništvo, I fra Ivi su njegovi Bošnjaci ubili mu članove obitelji i rođake, što fra Ivo nije nikada javno osudio niti govorio o zločinačkim pohodima tzv. Armije BiH po srednjoj Bosni jer očito su po njemu to potpuno opravdani zločini, jer se i sam brat Ivo stidi križa, onog krila na kojem je umro Spasitelj svijeta, jer fra Ivo je posvetio svoj život blaćenju istog.
Neumoljiv je fratar koji je posvetio život ponajprije Partiji, a potom posta najveći Bošnjak među Bošnjacima dok se prenemaže po bošnjačkim televizijska natječući se kako će površnim sintagmama i zaključcima biti omiljeni Bošnjo dičeći se da je Komšić njegov izbor. Ali sam fra Ivo dok pljuje po šahovnici istu čvrsto drži u ruci dok granicu prelazi jer je tad Hrvat. I dok se ispod brkova otvaraju usta koja su odavno izgubila doticaje s realnošću, čije su riječi ubile više Hrvata nego metaka i nanijele smrtnih rana Isusu nego udarci bičem, fra Ivo bi radije bio bošnjački glasnik kojeg se kupi za groše koje su izdale Isusa.
Borio se brat Ivo da dokaže tobože kako nema Hrvata u Bosni, nego su to bosanski katolici zamijenivši religijsku i nacionalnu pripadnost. Fra Ivo jaše na tom bošnjaštvu iz doba Austro-Ugarske kojeg se bosanski franjevci nisu nikada odrekli ne mogavši se pomiriti s činjenicom da je dijecezanski svećenik njihov biskup kojem su samo formalno obećali vjernost, a praktički grčevito se borio da mu budu što nelojalni. Fra Ivo bi trebao pročitati i radove svog brata Sreća Matka Džaje koji se bavio postankom modernih nacija i koji je objasnio nevjernom Markešiću da su Hrvati u BiH činjenica, a ne bosanski katolici kako bi nas radije utopio fratar da bi se uklopili u matricu Bošnjaka, a sve je to zapravo više plod aktivnog djelovanja ideja SANU-a na koje su nasjeli Bošnjaci, a potom i fratri koje su Bošnjaci kupili uz pokoju donaciju.
I dok komšićevsko srce bije u Markovićevom srcu bilo bi dobro da pročita knjigu kojeg ozbiljnog povjesničara koji su ponajbolje ocrtali paradigmu takvih poput Markovića koji su ozbiljni krivotvori povijesti i povijesnih činjenica, a koji populizmom žele kreirati nešto što je odavno kao balon od sapunice pukao. U ovom tekstu nećemo pobijati tvrdnje fra Marković jer su one bezbroj puta pobijene i koje su toliko smiješne da ih još samo bošnjački nacionalisti koji kreiraju ultra naciju mogu smatrati ozbiljnim. Dok suze liju bošnjački povjesničari kojima su Marković, Bojić i družina ogledalo krivotvorenja povijesti koju pretvaraju u istinu koja je opasni povijesni krivotvoreni rak.
I za kraj dok Marković u Thompsonu vidi kvazi vraga, ne nosi Thompson mač, već on stoji na sceni i ne zabija ga u oltar, već u simboličnu stijenu, što simbolizira mač kralja Tomislava, no očito Markov nije dugo obrisao naočale kao ni kada su njegovi pobili nevine u Šušnju, Čuklama, Ovnaku, Malinama, Vitezu, Osmici, Križančevu selu i svim stratištima, jer Markešić nije čuo za to, njegov doseg su Ahmići i kreiranje zločinačke etikete cijelom narodu. Može Marković isukati mač i zabiti ga u zmaja bošnjačkih franjevačkih snova i položiti ih na komšičevski oltar dok će mu slavodobitno iz topa pucati fra Mirko Majdandžić dok bude slavio mjesec Ramazana.
I za kraj može li fra Ivo Marković pogledati u oči majci heroini Sarafini Lauš i objasniti tko je ubio njenu djecu i muža i jesmo li mi Hrvati zločinci kako nas etiketira rado, dok je Herceg Bosna po njemu vampirska ustaška tvorevina koja je utkana u današnju Federaciju koju njegov brat Komšić pljuje pa i njemu u lice.
