Bošnjačka politika koju je predvodio Alija Izetbegović i koji je doveo strane muslimanske ratnike u BiH, koje međunarodna zajednica nije “vidjela”, Hrvatsku koja je pomogla preko 400.000 izbjeglica i koja je dostavljala naoružanje muslimanskoj vojsci sada etiketira kao agresora i napada više nego srpsku politiku koja je polinila genocid u BiH.
U Splitu su 22. srpnja 1995., izaslanstva Republika Hrvatske i Bosne i Hercegovine u Splitu su potpisali „Splitsku deklaraciju“. Dokument su potpisali predsjednik RH Franjo Tuđman , Alija Izetbegović, Haris Silajdžić kao predstavnici muslimansko/bošnjačkog vodstva i Krešimir Zubak kao predstavnik Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH. Važan posrednik bio je turski predsjednik Sulejman Demirel, ali ključna je bila inicijativa Sjedinjenih Američkih Država, pa je činu potpisivanja bio nazočan američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith.
Ovim sporazumom utkan je put Daytonu. Dogovorena je uspostava federacije dvaju naroda u nacionalnim i mješovitim kantonima, ali i druga važna politička rješenja za budućnost hrvatskog i bošnjačkog naroda u BiH. No nedvojbeno najvažniji dio bio je dogovor o vojnoj suradnji koja je izuzetni bila značajna za Bihaćku enklavu i Oluju.
Početkom srpnja 1995. godine srpske snage bile su odlučne zauzeti zaštićene UN-ove zone Srebrenicu, Žepu, Goražde i Bihać kako bi stvorile stratešku prednost ususret razgovorima o završetku rata i postizanju sporazuma o novom teritorijalnom aranžmanu za zemlju. Nakon genocida u Srebrenici te nešto kasnijeg zauzimanja enklave Žepe postalo je jasno kako nema vremena za čekanje. Na zahtjev vlasti u Sarajevu zatražena je pomoć za spas enklavi, ponajprije Bihaća, koji je bio na rubu pada. Bošnjaci su neodgodivo trebali hrvatsku pomoć čije su oružane snage izrasle u moćnu silu koja je mogla donijeti preokret. Impresionirani djelovanjem združenih hrvatskih snaga ( HVO i HV) u lipanjskoj operaciji Skok 2, kojom je oslobođeno cijelo Livanjsko polje, bošnjačko vodstvo inzistiralo je na pokretanju daljnjih oslobodilačkih operacija, što je i obuhvaćeno potpisivanjem sporazuma u Splitu.
Tri dana nakon postignutog dogovora hrvatske snage ( HVO i HV) pokrenule su operaciju „Ljeto 95“ kojom su munjevito oslobodile Bosansko Grahovo i Glamoč, prisilivši bosanske Srbe da dio snaga s opsade Bihaća prebace na osiguranje tog područja. Vojna suradnja dogovorena u Splitu uskoro je doživjela vrhunac u oslobodilačkoj operaciji „Oluja“ kada je konačno srušena paradržavna tvorevina pobunjenih hrvatskih Srba. Također sporazumom u Splitu, koji je omogućio djelovanje hrvatskih snaga na teritoriju BiH, pokrenute su daljnje oslobodilačke operacije, „Maestral“ i „Južni potez“ što je pak primoralo srpske vođe da sjednu za pregovarački stol i da se konačno dogovori okončanje ratnih djelovanja na prostoru BiH.
Danas se povijest iskrivljuje, sporazumi se zataškavaju i ne poštuju, poništava se spasonosna uloga HV-a i HVO-a u obrani i stvaranju BiH a spasitelji se nazivaju agresorima.
