Na današnji dan 26. siječnja 1993. tzv. Armija BiH je upala u strateški nebitno selo Dusina na granici općina Zenica i Busovača i počinila zločin koji su zataškali međunardni promatrači, i bošnjačka propaganda.
Tog dana su pripadnici 7. muslimanske brdske brigade koja je bila sastavljena od prognanika iz okolice Banja Luke i Prijedora ubilo deset muškaraca, devet Hrvata i jednog Srbina iz Zenice koji se sa ženom sklonio kod Hrvata u Dusinu. Na čelu tzv. Armije BiH bio je Šerif Patković, koji je osobno sudjelovao u zločinima, no za njih nikad nije odgovarao niti pred domaćim sudovima niti u Haagu unatoč svim dokazima i svjedocima. Međunarodni faktori su zločine nad Hrvatima zataškali jer se nisu uklapali u matricu koju su trebali instalirati u BiH.
Odmah po ulasku u selo, zarobili su nekoliko branitelja i oko 40 civila i ubili 10 zarobljenika:
Vinka Kegelja, Draženka Kegelja, Mladena Kegelja, Niku Kegelja, Stipu Kegelja, Zvonka Rajića, Franju Rajića, Voju Stanišića, Augustina Radoša i Peru Ljubičića.
Tijela žrtava nije bilo moguće odmah izvući, pa su pokopana tek 3. veljače na groblju u Busovači.
Masakr je proveden pod zapovjedništvom Šerifa Patkovića (zapovjednika drugog bataljuna 7. muslimanske brigade), a žrtve su umorene na okrutan način. S Hrvatima je ubijen i jedan Srbin (Vojo Stanišić) koji je prije toga izbjegao iz Zenice i privremeno pronašao utočište u Dusini O slijepoj mržnji krvnika i njihovoj bestijalnosti svjedoči činjenica da su Zvonku Rajiću odmah nakon što su ga ustrijelili izvadili srce iz grudi!
Povjesničar i politički analitičar Dragan Vidović ističe kako se ime Šerifa Patkovića kao počinitelja stravičnog zločina spominje na suđenju u Haagu 1998., i to ga je spomenula žena ubijenog Zvonke Rajića, Željka Rajić koja je pod prisegom potvrdila kako je osobno on ubio njezina supruga (čime se i javno hvalio) i pored njega još devet ljudi. Svjedokinja je tada detaljno opisala slijed događaja, izjavljujući kako je “Šerif Patković zvani Geler došao u kuću u Dusini, u kojoj je bilo 30 zatvorenih Hrvata, te prozivao jedno po jedno ime, ubijao zatvorenike i potom se svaki put vraćao u kuću, pio konjak, jeo i ‘prijateljski’ razgovarao sa zatvorenicima”. Patković je, međutim, kao svjedok pod prisegom pred istim sudom (10. lipnja 1999. godine) sve to negirao, uz tvrdnje kako je “stigao u Dusinu poslije sukoba, kada je Zvonko Rajić već bio mrtav”.
Osim Patkovića, za masakr u Dusini, u optužnicama su se našla i imena nekih drugih oficira “Armije RBiH” (Envera Hadžihasanovića, Mehmeda Alagića i Amira Kubure).
Umjesto da ga stigne zaslužena kazna za ratni zločin, Šerif Patković je 2001. godine postavljen na dužnost “ministra za boračka pitanja Zeničko–dobojske županijske vlade” (kao član “Bosanskohercegovačke patriotske stranke” koju je vodio njegov ratni zapovjednik i nekadašnji “komandant Štaba Armije BiH”, Sefer Halilović). Obnašao je i razne druge visoke dužnosti u Federaciji BiH, jer politički vrh je visoko cijenio njegove “ratne zasluge”, pa je tako bio predsjedavajući Koordinacije boračke organizacije “Armije RBiH” i savjetnik ministra branitelja Federacije BiH, a 29. prosinca 2013. godine postaje novi predsjednik Upravnog odbora Saveza udruženja dobitnika najviših ratnih priznanja “Zlatni ljiljan”.
Šef njegove stranke (BPS) i ratni zapovjednik, Sefer Halilović, poslije niza optužbi za ratni zločin i nakon što mu se ime našlo u optužnicama, zapovjedio je Patkoviću da odstupi s mjesta savjetnika županijskog ministra za branitelje, ali ovaj je to odbio učiniti uz izgovor kako bi time “priznao zločin koji nije počinio”.
Braniteljske udruge iz Domovinskog rata u BiH, ožujka 2017. godine, podnijele su kaznene prijave protiv nekoliko oficira “Armije RBiH” zbog brojnih zločina nad Hrvatima tijekom muslimanske agresije na hrvatska područja, ali isto tako i za nekažnjene zločine što su ih počinili prije toga, na području Republike Hrvatske, u vrijeme dok su bili oficiri JNA. Tada je kazneno prijavljen i Šerif Patković Geler.
Nažalost, pravde još uvijek nema. Sud u Den Haagu propustio je kazniti zločine muslimana i pored svih materijalnih činjenica kojima je raspolagao, a Tužiteljstvo BiH koje djeluje pod dirigentskom palicom muslimanskih “patriotskih stranaka” izbjegava podizati optužnice za ratne zločine kad su u pitanju osumnjičeni muslimani (Bošnjaci), a i kad dođe do suđenja, procesi se planski i smišljeno otežu u nedogled i čeka se da vrijeme učini svoje i sve pokrije zaborav.
