# Poruka predsjednika Caritasa BiH nadbiskupa Tome Vukšića uz Nedjelju Caritasa u BiH - Link: https://kockicetv.ba/poruka-predsjednika-caritasa-bih-nadbiskupa-tome-vuksica-uz-nedjelju-caritasa-u-bih/ - Published: 2024-12-15T08:51:57+00:00 - Author: REDAKCIJA **Crkva u Bosni i Hercegovini svake godine proslavlja [Nedjelju Caritasa](https://www.ktabkbih.net/hr/vijesti/treca-nedjelja-dosasca-dan-caritasa-u-bih-15-prosinca-2024/123080) na Treću nedjelju došašća koja ove godine pada na 15. prosinca. Predsjednik Caritasa BiH mons. Tomo Vukšić, nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH, uz Nedjelju Caritasa uputio je poruku naslovljenu „Vama, braćo i sestre, neka ne dodija činiti dobro“ koju prenosimo u cijelosti:** **VAMA, BRAĆO I SESTRE, NEKA NE DODIJA ČINITI DOBRO** U svim biskupijskim, župnim i drugim zajednicama u Bosni i Hercegovini, u neprekinutom nizu od 15. prosinca 1996. godine, treća nedjelja Došašća obilježava se kao Nedjelja Caritasa. Te su godine biskupi objavili posebno „Pastirsko pismo“ kojim su pozvali sve katoličke vjernike da se, molitvom i konkretnim doprinosom, pridruže plemenitoj akciji pomaganja ljudima u potrebi. Osim toga, ovo je dan koji je prigoda u kojoj karitativne crkvene ustanove ponovno cijeloj javnosti predstave sebe i svoje djelovanje i još više da podsjete ljude i društvo na osobe koje žive u nevolji i imaju razne potrebe, te potaknu i pozovu na pomaganje ljudima u nevolji. U svom „Pastirskom pismu“ biskupi su tada, između ostaloga, cijeloj javnosti, crkvenoj i društvenoj, napisali: „Pozivamo vas da se i osobno angažirate u karitativnom radu svojih župnih i biskupijskih zajednica. Caritas treba suradnika koji će odvojiti dio svog vremena i svoje snage, i uključiti se u dobrovoljni rad na ublažavanju mnogostrukih nevolja u našim župama, ali i izvan njih, prema onima koji su druge vjere i nacionalnosti. Na taj ćemo način doprinositi djelu pomirenja i ljepšoj budućnosti svih nas. Pozivamo vas, braćo i sestre, da svi zajedno svojim djelima ljubavi pripravimo put Gospodinu, Svjetlu koje želi doći u ovu našu tamu, koji želi osvijetliti i osmisliti život i budućnost. Neka i nama koji vjerujemo u Božju ljubav prema čovjeku, utjelovljenu u Isusu Kristu, kao i kršćanima kroz dvije tisuće godina, uspije vjerom i ljubavlju danas i ovdje ‘iscijeliti srca slomljena’, ostvariti ‘godinu milosti Gospodnje’.“ I. Kao član Crkve, koja mu posreduje vjeru, nadu i ljubav i pomaže mu da se ostvari i raste kao čovjek i vjernik, kršćanin pojedinac po svojoj djelotvornoj ljubavi prema drugom čovjeku svjedok je Crkve kao zajednice ljubavi. Pri tomu Isusov učenik zna da Crkva nije obvezatna na djelatnu ljubav sȁmo zato što postoji, netko tko je ugrožen ili nalazi se u potrebi, već Crkva mora iskazivati konkretnu ljubav po svojoj biti, jer ju je ustanovila ljubav Kristova i Duh Sveti. Crkva je ustanovljena i postoji kao mistično tijelo Kristovo, tj. kao Krist koji po članovima Crkve, koji su udovi njegova tijela, nastavlja živjeti i ljubiti na zemlji. Stoga Crkva i ne može ništa drugo raditi, nego ljudima prenositi Božju ljubav i milost. Zato, budući da su pravo i obveza Crkve na djelotvornu ljubav božanskoga podrijetla, ona ih ne može prepustiti nikome drugome. Zbog svega toga Crkvu bi se moglo nazvati „zajednicom caritasa“. Karitativno djelovanje Crkve je njezina trajna oznaka i nikada ne smije izostati. No, vanjski oblik toga crkvenog djelovanja bio je različit, ovisno o vremenima, ne/prilikama, kulturi i narodu. Istovremeno, iznutra je bio ovisan prije svega o životnosti same Crkve, ekonomskoj snazi vjernika i crkvenih struktura, a potom i o načinu razmišljanja, pokretima i pojedinim osobama. S druge strane, na način istoga djelovanja često utječu društvene i političke prilike u pojedinim krajevima, budući da se različiti politički sustavi ne odnose na jednak način prema karitativnom radu Crkve, a neke vlasti su ga i u našim krajevima čak zabranjivale. II. Ako je vjera bez djela bez ploda (usp. Jak 2,20) i ako vjera tek uz pomoć djela postaje savršena (usp. Jak 2,22), onda je djelatna ljubav test na kojemu svaki kršćanin dokazuje svoju vjeru, a karitativno djelovanje ispit je vjere cijele Crkve i provjera autentičnoga življenja njezine cijele teologije. Crkva je od početka bila svjesna svoga karitativnoga poslanja pa se već na biblijskim stranicama mogu naći brojna svjedočanstva takva djelovanja prvih kršćana. Poznata su i vrlo često navođena svjedočanstva iz Djela apostolskih da: „Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko“ (Dj 2,44). Naime, neki od njih:„ Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako bi tko trebao“ (Dj 2,45). Odnosno: „Nitko među njima nije oskudijevao, jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko je trebao“ (Dj 4,34-35). Ideal koji su prvi kršćani željeli postići bila je uzajamna solidarnost na što ih je poticala vjera u jedinoga Oca, zajednička pripadnost Gospodinu i uvjerenje da su djeca istoga Boga. Prema tome, na karitativno djelovanje poticala ih je njihova vjera, koja je bila provjeravana kroz dobra djela. Ona su uvijek bila i ostala djela konkretnih osoba, ali je to djelovanje vrlo brzo poprimilo i organizirane i institucionalne oblike pa se već u apostolsko vrijeme (usp. Dj 6) govori o svakodnevnoj brizi za udovice zbog čega biva izabrano sedam muževa na dobru glasu i postavljeno na ovu službu. Kršćanska ljubav je opća, iz nje nitko nije isključen, i zato ne prihvaća granice ni ograničenja. U tom smislu, važno je zapaziti da je crkvena karitativna djelatnost, još u biblijsko vrijeme, prelazila granice vlastite vjerske zajednice, što potvrđuju primjeri da su bogatije zajednice prikupljanjem darova pomagale siromašnima (usp. Rim 15,25ss; 2 Kor 8,2ss; 9,1ss). I ne samo to, kršćanska ljubav nadilazila je i etničke granice što potvrđuje podatak (usp. Rim 15,25ss) da zajednice Makedonije i Ahaje, koje su bile poganskoga podrijetla, „odlučiše očitovati neko zajedništvo prema siromašnima svetima u Jeruzalemu“, koji su bili židovskoga podrijetla. Učinili su to stoga, objašnjavao je Pavao kršćanima Rima, što su bili dužnici onih u Jeruzalemu:„ Jer ako su pogani postali sudionicima njihovih duhovnih dobara, dužni su im u tjelesnima poslužiti.“ Misionarska snaga caritasa je također njegova izvorna dimenzija, što je potvrdio i sam Isus kad je kazao: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ (Iv 13,34-35). Pa ipak, korist i učinkovitost su uvijek vrlo opasni kriteriji i u kršćanstvu nedostatni. To jest, zadnji razlog karitativnoga djelovanja u Crkvi su Isusove riječi „kao što sam ja ljubio vas“, a ne „po ovom će svi znati“. Naime, ako su stvari postavljene na pravi temelj prema primjeru Božje ljubavi, onda misionarske posljedice dolaze kao najnormalnija posljedica. III. Nedjelja Caritasa ove godine odvijat će se pod geslom: „Učinimo dobro!“ Nastavimo činiti dobro! Važno je pomagati ljudima u potrebi. Očitovalo se to još jednom nakon tragedije, koja je ove jeseni pogodila neke krajeve Vrhbosanske nadbiskupije i Mostarsko- Duvanjske biskupije. I osim što je takvo djelo uvijek velika korist ljudima u potrebi i što duhovno odgaja one koji pomažu, ono je i potvrda naše pripadnosti Isusu, nastavak njegove ljubavi, te vidljivo ispovijedanje vjere u Isusa koji voli sve ljude. Stoga:„ Vama (…), braćo [i sestre], neka ne dodija činiti dobro“ (2 Sol 3,13). U Sarajevu, na blagdan svetog Luke, 18. listopada 2024. **Mons. dr. sc. Tomo Vukšić,** _vrhbosanski nadbiskup metropolita i predsjednik Caritasa BiH