Povodom 80. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata i takozvanog “oslobođenja” Zagreba 8. svibnja 1945., za Narod.hr povjesničar doc. dr. sc. Vladimir Šumanović rastumačio je što se dogodilo u proljeće te godine na prostoru Zagreba i Hrvatske. Komentirao je i manifestaciju Trnjanski kresovi u organizaciji Grada Zagreba i Mreže antifašistkinja Zagreba.
Šumanović: 8. svibnja 1945. uspostavljen je državno-pravni okvir suprotan ideji samostalne i suverene hrvatske države
Narod.hr: Približavaju nam se dvije velike godišnjice iz hrvatske povijesti: 80 godina takozvanog „dana oslobođenja“ Zagreba i početak Križnog puta hrvatske vojske i civila koji su se povukli pred nadirućim partizanskim jedinicama u svibnju 1945. godine. Kako biste prosječnom Hrvatu opisali ta dva događaja u kratkim crtama? Što se zbilja dogodilo 8. svibnja 1945., a što na Bleiburgu tjedan kasnije?
Doc. dr. sc. Vladimir Šumanović: “Dana 8. svibnja 1945. u Zagreb su ušle postrojbe Jugoslavenske armije (JA), vojne formacije koja je bila oružana sila Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Ulazak snaga JA u Zagreb u simboličnome i stvarnome smislu označio je završetak Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj i početak komunističkoga režima koji je trajao do prvih višestranačkih izbora 1990. Uz nametanje jednostranačkoga modela po uzoru na Sovjetski Savez, specifičnost režima uspostavljenoga 8. svibnja 1945. bila je obnova jugoslavenske države. Time je uspostavljen državno-pravni okvir koji je bio suprotan ideju samostalne i suverene hrvatske države.
Tjedan dana kasnije, 15. svibnja 1945., na Bleiburgu su se postrojbama britanske vojske predali političari i vojnici Nezavisne Države Hrvatske (NDH), te mnoštvo civila koji su ih pratili. Većinu njih, no ne i sve, britanske su postrojbe izručile postrojbama JA. Nakon toga uslijedili su masovne likvidacije koje su trajale skoro punih mjesec dana, odnosno do sredine lipnja 1945. Upravo zato pojam „Bleiburg“ smatra se početkom poslijeratnoga stradanja Hrvata, odnosno početak „hrvatskoga križnog puta“.”
Šumanović: Javnost nije u dovoljnoj mjeri upoznata s jugoslavenskim komunističkim zločinima
Narod.hr: Prema Vašem mišljenju, jesu li hrvatskoj javnosti poznati razmjeri i narav zločina koje su počinile partizanske snage na čelu s Josipom Brozom Titom?
Doc. dr. sc. Vladimir Šumanović: “Hrvatska javnost nije u dovoljnoj mjeri upoznata s jugoslavenskim komunističkim zločinima, a samim time ni sa partizanskim zločinima koji su bili sastavni dio tih zločina. Naime, jugoslavenske komunističke zločine moguće je podijeliti na ratne, odnosno partizanske, poslijeratne, odnosno zločine koji su obilježeni pojmom „Bleiburg i križni put“, te jugoslavenske komunističke zločine u mirnodopskim uvjetima. Treća kategorija zločina su zločini izvršeni nad hrvatskim političkim emigrantima, pripadnicima različitih vjerskih zajednica u Hrvatskoj i Jugoslaviji općenito, kao i disidentima među jugoslavenskim dužnosnicima (od kojih je hrvatskoj javnosti najpoznatiji primjer Andrije Hebranga).
Glede pojma „partizanski zločini“ važno je naglasiti da je oružana sila KPJ, koja je tijekom rata nekoliko puta mijenjala svoj naziv, počinila čitav niz ratnih zločina. Od toga je veliki broj njih počinila upravo na području hrvatskih povijesnih zemalja. Najpoznatiji partizanski zločini u Hrvatskoj su zločin u Španovici 1942., zločini u Krašiću i Zrinu 1943., zločin u Aržanu 1944. i zločin u Gospiću 1945. Zločine u Zagrebu 1945. pogrješno je smatrati partizanskim zločinima, jer se radi o poslijeratnim zločinima komunističkoga režima u uvjetima kada je obnovljena jugoslavenska država na jednom dijelu svoga teritorija mirnodopski funkcionirala već nekoliko mjeseci.
Fakultet Hrvatskih studija vodeća je institucija u istraživanju komunističkih zločina
Naime, osnovna razlika između partizanskih zločina i poslijeratnih zločina jugoslavenskoga komunističkoga režima jest u tome što je poslijeratne komunističke zločine organizirala tadašnja država, odnosno bili su to zločini s potpisom države. Nasuprot tome, neke od partizanskih zločina je organiziralo vodstvo KPJ, dok se u slučaju nekih partizanskih zločina može govoriti o zločinima iz osvete ili o samovoljnim postupcima pojedinih istaknutih partizanskih zapovjednika.”
Narod.hr: Na historiografskom polju, tko se danas ozbiljno bavi istraživačkim radom na temu komunističkih zločina, koji su se znanstveni skupovi dogodili u 2024. godini, što je izdano od knjiga i znanstvenih radova? Priprema li se nešto od navedenog u budućnosti, a vrijedi istaknuti?
Doc. dr. sc. Vladimir Šumanović: “Od ustanova u Republici Hrvatskoj, Fakultet Hrvatskih studija vodeća je institucija u istraživanju komunističkih zločina. Naime, u okviru Fakulteta hrvatskih studija do sada su u razdoblju od 2020. do danas organizirana tri znanstvena skupa na temu komunističkih zločina, dok su objavljena dva zbornika radova s tom tematikom. Trenutno je u pripremi treći zbornik, odnosno zbornik s trećega skupa. Cilj skupova i zbornika je upoznati hrvatsku javnost s razmjerima jugoslavenskih komunističkih zločina, ali i komunističkih zločina općenito.
Smatram kako je Fakultet hrvatskih studija u tom pogledu napravio iskorak, odnosno ispunio jednu zadaću koja je u hrvatskom društvu nedostajala. O komunističkim zločinima potrebno je upoznati javnost, jer su oni zbog dugotrajnosti jugoslavenskoga komunističkog režima dugo vremena bili prikrivani. Pri tome je potrebno o tim zločinima govoriti na osnovi vjerodostojnih izvora i primarnih dokumenata.”
‘Minimalno 50.000 Hrvata’
Narod.hr: S kojim brojkama trenutno raspolaže povijesna znanost, kada su u pitanju partizanski zločini krajem rata i u poraću?
Doc. dr. sc. Vladimir Šumanović: “Prema procjenama koje su dugi niz godina bile prihvaćene u hrvatskoj akademskoj zajednici, na Bleiburgu i mnogobrojnim križnim putevima stradalo je minimalno 50.000 Hrvata. Međutim, riječ je o okvirnoj brojci koju je tek potrebno potvrditi konkretnim istraživanjima. Osobno smatram kako je znatno važnije od tih okvirnih brojki naglašavati konkretne spoznaje o otkrivenim masovnim grobnicama i navoditi brojke utvrđenih posmrtnih ostataka osoba sahranjenih u tim masovnim grobnicama. U ovom kontekstu, vrijedi spomenuti dvije najveće masovne grobnice u Hrvatskoj kao što su Macelj i Jazovka, te masovne grobnice u Sloveniji poput Teznog kod Maribora, Kočevskoga Roga i Hude Jame.”
Šumanović: Nema potpore medija kada su u pitanju istraživanja zločina i grobnica
Narod.hr: Koliko se država skrbi i brine za istraživanje komunističkih zločina, otkopavanje masovnih grobnica i u konačnici za sahranu kostiju? Ima li akademska zajednica adekvatnu financijsku i logističku potporu za dokumentiranje komunističkih zločina?
Doc. dr. sc. Vladimir Šumanović: “Republika Hrvatska godinama je deklarativno zagovarala potrebu istraživanja i obilježavanja stratišta jugoslavenskih komunističkih zločina, iako je malo toga konkretnog učinjeno. Pozitivni pomak započeo je 2019. sa svečanim ukopom žrtava jugoslavenskoga komunističkog režima u Gračanima. Tome događaju prisustvovao je gotovo cijeli državni vrh, odnosno tadašnja predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković, ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved i tadašnji zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.
Od tada do danas može se glede istraživanja jugoslavenskih komunističkih zločina zaključiti da su se državna tijela Republike Hrvatske snažnije uključila u ovu važnu temu. U ovom kontekstu prvenstveno treba istaknuti zalaganje ministra Tome Medveda i zaposlenike Ministarstva hrvatskih branitelja.
Međutim, slabost navedenih inicijativa je u tome što nemaju djelotvornu podršku medija, pa za veliki broj važnih otkrića navedenoga ministarstva javnost uglavnom ne zna.
Akademska zajednica ima određenu potporu za istraživanje komunističkih zločina, ali veći dio te zajednice uglavnom ili djelomično bježi od tih tema. Nevoljkost da se hrvatski povjesničari konkretnije pozabave ovom temom smatram znatno većim problemom od pitanje financijske potpore same države.”
‘Zašto nas (iz 10. korpusa) nisu prve pustili u Zagreb?’
Narod.hr: Kako gledate na svečana obilježavanja 8. svibnja u Zagrebu, u organizaciji antifašističkih udruga i gradske vlasti? Treba li Republika Hrvatska uopće obilježavati kraj Drugog svjetskog rata na način kako to čine zapadne zemlje?
Doc. dr. sc. Vladimir Šumanović: “Obilježavanje 8. svibnja u organizaciji gradske vlasti i udruge zvane SABA RH, pravnoga sljednika SUBNOR-a Hrvatske smatram problematičnim jer događaju pristupaju iz jugoslavenskoga kuta gledanja, odnosno 8. svibanj promatraju iz jugoslavenske državno-pravne pozicije.
Smatram da bi se prije bilo kakvoga konkretnoga obilježavanja prvo trebala povesti ozbiljna rasprava između samih povjesničara, kao i intelektualaca općenito, glede toga što za Hrvatsku i hrvatski narod predstavlja 1945. U kontekstu simbolike 8. svibnja treba spomenuti pitanje koje je politički komesar 10. zagrebačkog korpusa Ivan Šibl retorički postavio vezano uz taj datum „zašto nas (iz 10. korpusa) nisu prve pustili u Zagreb“. Smatram da bi ozbiljna rasprava u kontekstu obilježavanja 8. svibnja trebala početi od tog retoričkog pitanja.”
Trnjanski kresovi: Pokušaj da se pripadnike JA posmrtno ‘presvuče’ u prvoborce woke ideologije
Narod.hr: Kako biste opisali manifestaciju Trnjanski kresovi koja se odvija posljednjih godina pod sponzorstvom Grada Zagreba na savskom nasipu?
Doc. dr. sc. Vladimir Šumanović: “Navedena manifestacija je sastavni dio ideološkoga narativa kojega trenutna zagrebačka vlast godinama stvara. Riječ je o pokušaju da se pripadnike Jugoslavenske armije posmrtno „presvuče“ u prvoborce woke ideologije ili da se jugoslavenska plavo-bijelo-crvena zastava prikaže u svojoj zelenoj varijanti. Dakle, riječ je o pokušaju da se borce za Jugoslaviju i komunistički režim prikaže kao zagovornike globalizma i „zelenih politika“. Međutim, kada pogledate koliki je utjecaj te manifestacije na Zagreb i njegove stanovnike, očito je da se radi o marginalnim skupinama. Naime, prosječan stanovnik Zagreba niti ne zna za postojanje te manifestacije.”
Tko je Vladimir Šumanović?
Vladimir Šumanović je hrvatski povjesničar i docent na Odsjeku za povijest Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Rođen je 10. ožujka 1988. u Zagrebu, gdje je završio Osnovnu školu Ivana Gundulića i Klasičnu gimnaziju. Studij povijesti upisao je 2008. godine na Hrvatskim studijima, gdje je diplomirao 2014. godine, a iste godine upisao je i poslijediplomski doktorski studij povijesti. Od travnja 2017. zaposlen je kao asistent na Odsjeku za povijest, gdje predaje kolegije vezane uz suvremenu hrvatsku i svjetsku povijest.
Njegov znanstveni interes usmjeren je na teme iz Drugog svjetskog rata, poslijeratnog razdoblja i komunističkih zločina. Objavio je nekoliko znanstvenih članaka, među kojima se ističu analize autentičnosti partizanskih izvješća i pisama iz ratnog razdoblja . Također, zajedno s Vlatkom Vukelić, koautor je knjige “Četničke postrojbe u službi Nezavisne Države Hrvatske“, koja istražuje suradnju četničkih postrojbi s NDH.
Sudjelovao je na međunarodnim konferencijama, uključujući i onu u Europskom parlamentu 2024. godine, gdje je govorio o kulturi sjećanja i pokušajima potiskivanja sjećanja na Bleiburg kroz represiju i propagandu u bivšoj Jugoslaviji.
