Uskrs se u Crkvi slavi od sredine II. st. Toga dana kršćani slave vazmeno otajstvo muke, smrti, uskrsnuća i proslave Kristove, slave Kristov prijelaz iz smrti u život, iz poniženja u proslavu. Slavljenje Uskrsa (Vazma) izvorno se sastojalo od jednodnevnog (ili dvodnevnog) posta, nakon kojeg je slijedilo molitveno bdjenje koje se zaključivalo radosnim euharistijskim slavljem, jer je Gospodin uskrsnuo. U tome su slavlju i sami kršćani na otajstven način prelazili iz smrti (žalost izražena postom i pokorom) u život (radosno euharistijsko slavlje) i tako otajstveno uzimali udjela na vazmenom otajstvu muke, smrti, uskrsnuća i proslave Kristove. Post i pokora, su, dakle, bitni dio proslave vazmenog otajstva.
Korizma – četrdeset pokorničkih dana
Post, koji je neposredno prethodio vazmenom bdjenju, u III. se stoljeću proširuje na čitavi tjedan. Tijekom IV. st. u Rimu se ovaj post proširuje na tri tjedna, a uskoro zatim na 40 dana. Zašto baš 40? Poznata je simbolika biblijskog broja 40, a kršćani su k tome posebno htjeli obilježiti Kristov četrdesetodnevni post. Tako je nastala korizma (quadragesima = 40). Napomenimo da je korizma u počecima imala trostruki značaj. Ona je bila vrijeme:
– priprave vjernika na proslavu vazmenog otajstva;
– bliže priprave katekumena na krštenje (u vazmenoj noći);
– bliže priprave javnih pokornika na pomirenje (na Veliki četvrtak).
Čista srijeda – Pepelnica
Na početku je korizma, dakle, trajala točno 40 dana: od Prve nedjelje Korizme do Velikog četvrtka (kao što je to i danas u milanskoj liturgiji). U Rimu su međutim javni pokornici svoju bližu pripravu na sakrament pomirenja započinjali srijedom prije Prve korizmene nedjelje. Oni su se toga dana u znak pokore posipali pepelom (taj se obred i obavljao izvan nedjelje jer ona nije mogla imati pokorničko obilježje). od VI. st. je i za ostale vjernike korizma započinjala toga dana, tako da je ona sada imala više od 40 dana. Međutim, ubrzo se našlo opravdanje: kada se odbiju sve nedjelje (kada se nije smjelo postiti), od Čiste srijede do Uskrsa ima točno 40 dana posta. U vrijeme reforme kalendara (1969.) liturgičari su htjeli dokinuti Čistu srijedu, pa bi tako korizma počinjala Prve korizmene nedjelje i imala bi tako svojih izvornih 40 dana. Međutim, na izričitu želju pape Pavla VI. u Čistu se srijedu nije diralo.
Pretkorizmene nedjelje
Tri pretkorizmene nedjelje vuku svoje podrijetlo iz monaške pobožnosti: oko 520. javlja se Pedesetnica, 541. Šezdesetnica, a Sedamdesetnica na prijelazu iz VI. u VII. st. Budući da su ove nedjelje nepotrebno opterećivale samu Korizmu, one su reformom kalendara dokinute 1969.
Veliki tjedan. Veliki tjedan započinje Nedjeljom Muke – Cvjetnicom, a završava Vazmenim bdjenjem. Zanimljivo je da Veliki tjedan ne predstavlja zapravo jednu cjelinu. Do Velikog četvrtka uključivo je korizmeno vrijeme, a onda slijedi Sveto trodnevlje.
Cvjetnica. Te je nedjelje u Jeruzalemu već koncem IV st. bila procesija koja je obilježavala Kristov svečani ulazak u Jeruzalem. Odavde se ta procesija proširila po čitavom kršćanskom Istoku. U Rimu je, međutim, u V. st. ova nedjelja bila jednostavno “Nedjelja Muke” (kada se čitala Muka po Mateju). U Španjolskoj i Galiji čitalo se evanđelje pomazanja Isusova u Betaniji i njegova slavodobitnog ulaska u Jeruzalem. Pučka je pobožnost od VII. st. nadalje sve više naglašavala upravo taj Kristov ulazak u Jeruzalem, tako da već Gelazijev sakramentar (rimski) iz toga vremena ima dvostruki naziv za tu nedjelju: Dominica in palmis de passione Domini. U papinskoj se liturgiji ova procesija javlja tek u IX. st.
Veliki Četvrtak. Ovaj dan, kada se zaključivao korizmeni posti, imao je tri liturgijska slavlja: pomirenje pokornika, posveta ulja i misa večere Gospodnje.
Korizma u obnovljenoj liturgiji
Korizma traje od Čiste srijede do Velikog Četvrtka. Da bi se sačuvali jedinstvo i osobiti značaj Korizme, neki su blagdani apostola prebačeni u neko drugo vrijeme, a svi spomendani postaju neobaveznima, dočim postoji obaveza slaviti blagdane i svetkovine koje padnu u ovome vremenu.
Nedjeljna su čitanja raspoređena u trogodišnjem ciklusu (ABC). Čitanja godine A imaju tradiciju stariju od VI. st. i nose izrazito krsno obilježje. Ta se čitanja po želji mogu uzeti svake godine, a moraju uzeti kada ima katekumena koji tih nedjelja prolaze svoju bližu pripravu na krštenje. Slijedeći trogodišnji ciklus na Cvjetnicu se čita muka po jednome od sinoptika, a na Veliki petak uvijek Muka po Ivanu. Obični dani kroz Korizmu su uvijek imali vlastita čitanja i vlastite molitve.
Korizmena duhovnost. Vazmeno otajstvo je središte našega spasenja, a Vazmeni blagdani središte kršćanskog bogoslužja. Potrebno je, dakle, dostojno se pripraviti na te blagdane. Ta se priprava prvenstveno sastoji u obraćenju. To ne vrijedi samo za katekumene i za one drevne pokornike, nego i za sve kršćane koji su po krstu zadobili nov božanski život. Taj život treba u njima rasti i razvijati se do punine, Kristovo se vazmeno otajstvo treba u njima do kraja ostvariti. Korizma znači upravo taj hod kršćanina prema Vazmenom otajstvu Krista i njegove Crkve. Tako obraćenje znači zapravo neprestano životno produbljivanje i usavršavanje Kristovog vazmenog otajstva u nama.
Crkveni su Oci naglašavali molitvu, post i milostinju. Doista, molitva znači produbljivanje spoznaje spasenja i Kristove spasenjske prisutnosti, a post (pokora) i milostinja na izvanjski način očituju riješenost duha. Konačno, korizma znači nasljedovanje Krista u njegovoj muci, da bismo bili vrijedni i njegove proslave, kako to skladno povezuje predslovlje Prve korizmene nedjelje: “On (Krist) je četrdeset dana postio i tako posvetio našu korizmenu pokoru; nadvladao je đavolske napasti i nama pokazao kako izbjeći zamkama Zloga, da dostojno slavimo uskrsna otajstva te jednom prispijemo k vječnom Vazmu.”
