Prije 80 godina dogodilo se ubojstvo 66 hercegovačkih fratara koji su ubijeni od strane komunista. Taj monstruozni zločin prošao je nezapaženo, te se o njemu glasnije govori posljednih godina. Crkva i danas vodi postupak dokazivanja njihova mučeništva, a iznose se i novi dokazi o nekažnjenom zločinu. U Zapadnohercegovačkoj županiji 7. veljače obilježava se i kao Dan sjećanja na žrtve komunizma.
Pedeset godina o velikom zločinu se moralo šutjeti. Samo tog kobnog 7. veljače 1945. u ratnom skloništu kod Franjevačkog samostana i crkve Uznesenja BDM ubijeno je 12 franjevaca, a u razdoblju od 5. do 10. veljače 1945. ubijeno je i 72 civila.
” Dana 7. veljače 1945. partizani, pripadnici 11. dalmatinskog koprusa koji je osnovan u selu Kozica pokraj Vrgovca, su upali u samostan u Širokom brijegu, te izveli sve zatečene fratre, vezali ih žicom i odveli su ih u ratno sklonište te ih mučki ubile, a pojedine su i žive spalili”.
Nadalje ističe Vidović kako je ovaj događaj bio uvod i u druge zločine koje su počinili partizani, a kasnije i državne službe u Mostaru, Čitluku, Ljubuškom kao i brojnim drugim mjestima, a riječ je o 66 ubijenih fratara. Desetljećima se o tome nije smjelo ni pričati, a kamoli prenijeti njihove ovozemne ostatke u grobnicu. To je tek učinjeno 1970. godine.
“Ubojstva širokobrijeških fratara su samo jedan u nizu zločina koju jkomunistička državna vlast počinila, te su planirano radili na uništenju Crkve jer je papa kao neprijatelj bio u Vatikanu, čime je neprijatelj bio vanjska sila protiv koje se moralo boriti. Drinske mučenice, protjericanje biskupa, osuđivanje poput slučaja biskupa Čule, ubojstva brojnih svećenika dio su povijesti o kojoj se mora govoriti i istraživati, a ne prešućivati, ističe magistar povijesti Vidović-.
Mještani Crnih Lokava, Dobrkovića, Knešpolja, Mokrog, Uzarića, Čerigaja i Privalja te širokobriješki trećari, uobičajeno su pješačili oko 16 kilometara od spomenika svojim pobijenima do ratnog skloništa na Širokom Brijegu gdje je ubijeno i zapaljeno 12 hercegovačkih franjevaca. Jedna skupina njih trčala je iz Crnih Lokava.
Na jednoj od ranijih obljetnica u svojoj homiliji vicepostulator fra Miljenko Stojić je naglasio kako su franjevci na tim prostorima bili obespravljeni, proganjani, ubijani i zatirani. Samostani su rušeni i paljeni, ali nikada franjevce nisu mogli izbrisati, jer je uz njih uvijek Isus Krist te su uvijek iznova započinjali. Godine 1944. Provincija je bilježila 231 franjevca, a godinu dana poslije, u travnju 1945. samo 61. Mnogi su bili ubijeni, mnogi završili na Bleiburgu i Križnom putu.
“Prije ove mise bili smo na stratištu naše dvanaestorice braće. Partizani su ih smakli hicem u zatiljak i strmoglavili niz stube skloništa. Jednoga po jednog. Okrutno, bezbožno i hladno. Onda ih polili benzinom i zapalili, kao da nisu dovoljno poniženja i strahote učinili ovim monstruoznim ubojstvom. Sklonište su zatrpali i zločin svoj krvavi obavili velom šutnje i prijetnje da se o njemu ne smije progovoriti. I to traje do ovoga trenutka”, rekao je.
“Ime ni jednoga neposredna izvršitelja zločina ne znamo. Ni jednoga iskaza njihova nemamo, a kamoli isprike i pokajanja za ubojstvo… Naprotiv, ovdje ne oklijevam kazati da sluge tih istih partizanskih zločinaca, do današnjega dana razvijaju svoje teorije opravdanja zločina i začuđujućom snagom zla ova ubojstva, bez ikakva sudišta, krajnje nehumano prosuđuju kao ‘normalna'”, istaknuo je tada.
Koliki su razmjeri stradanja Katoličke Crkve u BiH najbolje se može vidjeti u podacima koje je predočio vojni biskup msgr. Tomo Vukšić. Prema tim podatcima za vrijeme Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon njega, kao izravna ili neizravna žrtva ratnih događanja i poratnih komunističkih progona, od 1941. do 1952., smrtno je stradalo 160 katoličkih svećenika, inkardiniranih u jednu od biskupija ili redovničkih zajednica u BiH. Kad se gubici svih pojedinih zajednica usporede s ukupnim brojem članova, koje su te iste zajednice bez ovih gubitaka mogle imati 1945., onda je Banjalučka biskupija izgubila čak 41,93 posto svojih svećenika, Mostarsko-trebinjska 40 posto, hercegovački franjevci 36,77 posto, bosanski franjevci 24,47 posto, Vrhbosanska nadbiskupija 21,95 posto i trapisti pet posto.
Biskup Vukšić ističe da zbrajajući sve žrtve, proizlazi da je tijekom Drugoga svjetskoga rata Katolička Crkva u BiH, koliko je poznato, ostala bez 235 smrtno stradalih svećenika, braće laika, bogoslova, sjemeništaraca i časnih sestara. Dodaje, komunistička vlast je, progoneći svećenike i biskupe, učinila tako da je Crkva u BiH krajem 1949. ostala bez i jednoga biskupa na službi. Najprije je mostarskoga biskupa Petra Čulu 1948. na montiranom procesu osudila na višegodišnju robiju. Skopskoga biskupa Smiljana Čekadu, koji je upravljao Banjalučkom biskupijom kao apostolski upravitelj, na kraju 1949. protjerali su iz BiH i zabranili mu svako djelovanje na tome području dok se sarajevski nadbiskup Ivan Šarić još od 1945. nalazio u inozemstvu.
Kao posebnu bezočnost navodi ubojstvo nedužnoga Maksimilijana Nestora, svećenika Banjalučke biskupije i župnika u Drvaru, te grupe posvema nedužnih hodočasnika s njim, koje je izvršeno 27. srpnja 1941., a taj datum je postao događaj kojim se u BiH kroz cijelo razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata, a također i danas, službeno obilježava početak ustanka protiv fašizma te je taj datum državni praznik. Usprkos tolikoj količini kršćanskoga svjedočenja, samo je pet časnih sestara, koje su četnici odveli s Pala i ubili 1941., proglašeno blaženim, prenosi Nedjelja.ba.
