# 33 godine od napada na hrvatska sela kod Travnika: Svjedočanstvo koje ledi krv u žilama

- Link: https://kockicetv.ba/33-godine-od-napada-na-hrvatska-sela-kod-travnika-svjedocanstvo-koje-ledi-krv-u-zilama/
- Published: 2026-06-12T06:42:53+00:00
- Author: REDAKCIJA

**Dana 8. lipnja navršavaju se 33 godine od jednog od najtragičnijih događaja u 
novijoj povijesti travničkih Hrvata. Tog dana 1993. godine započeli su koordinirani
napadi na više hrvatskih sela na području općine Travnik, nakon čega su tisuće civila
bile prisiljene napustiti svoje domove.**

Napadi su zahvatili Ovnak, Grahovčiće, Čukle, Orašac, Rudnik Bilu, Podstinje, Gornje
Maljine, Radonjiće, Bukovicu, Guču Goru te Donje i Gornje Putićevo. Posljedice tih
događaja i danas su duboko ukorijenjene u kolektivnom sjećanju Hrvata Središnje 
Bosne.

### “Selo je gorjelo, ljudi su nestajali”

Zaštićeni svjedok M. (59) opisao je kako je 8. lipnja 1993. godine bio na dužnosti
seoske straže u Brajkovićima kada su započeli napadi.

Prema njegovu iskazu, napad je krenuo iz pravca Grahovčića i Čukala, a zbog nedostatka
naoružanja dio mještana vraćen je kućama. Tijekom noći svjedok je promatrao kako
gore hrvatske kuće, dok su se civili skrivali u skloništima pokušavajući preživjeti.

U cijelosti prenosimo svjedočanstvo: 08.06.1993. godine sam bio na redovnoj dužnosti
seoske straže na Stijenama u
Brajkovićima. 08.06.1993. je počeo napad muslimanskih
snaga, najprije iz Grahovčića i pravca Čukala, počelo je sa svih strana. Pripadnici
HVO su me zamijenili na dužnosti i poslali kući, jer svi nismo imali dovoljno oružja.
Iz kuće, skloništa sam gledao kakoMuslimani napadaju na hrvatska sela. Ja sam bio
u svojoj kući do večernjih sati.

Po prestanku pucnjave ( uvečer ), izišao sam da nahranim stoku. Vratio sam se u 
kuću da prespavam. Moja supruga nije smjela da spava u svojoj kući, otišla je kod
Mare Barač. Iste večeri se vratila oko 22 sata, da me obavijesti da selo gori. Gorila
je kuća Fabijana Josipovića. Otišao sam do Fabijanove kuće, nikoga nije bilo. Vratio
sam se u svoju kuću, da spavam. Ujutro sam
ustao, probudio se oko 6 sati. Otišao
sam u kuću Mare Barač. U kući Mare Barač sam zatekao: Maru Barač ( staru oko 60 
godina ), Ivo Gašić ( 79 god. star ), Anđa Gašić ( Ivina supruga ) stara 68 godina,
Ana iz Brda – Zabilje 63 godine stara. U Marinoj kući smo popilikavu. Ja sam poslao
svoju suprugu i Maru Barač prema crkvi, da vide imali li tko živ ili mrtav. Ja sam
krenuo prema Srećinoj Bobaša kući.

Kad sam došao do Srećine kuće čuo sam neki razgovor u kući. Ja sam mislio da su 
u kući Srećo, šura Srećin Milko Lovrinović. Kada
sam došao u kuću, vidio sam dva
vojnika s maslinasto zelenom uniformom, jedan je imao crnu pletenu kapu, drugi zelenu
kapu, jednog sam poznavao, komšija kojemu ne znam ime. Govorili su meni „Napolje!“.
Pitali su me gdje su „ovi“ pobjegli? ( misleći na bliže komšije )

Vratio sam se svojoj kući. Otišao sam da nahranim stoku, dok sam to radio vojska
je došla ispod moje kuće. Bilo ih je dvojica. Meni nepoznatih. Bili su namazani 
crno plavom žutom bojom. Jedan je imao crni šešir, šareno-maskirnu uniformu. Oznaka
posebnih nisu imali.Meni su rekli: „Ruke u vis“. Rekli su da raskopčam košulju i
da je podignem. Rekao mi je da idem u kuću, da donesem novac i oružje. Ja sam mu
rekao da nemam ni novca, ni oružja, neka ide sa mnom ako nađe oružje u mojoj kući,
neka me s njim ubiju. Prijetio mi je da će meubiti, ako mu ne donesen što je tražio.
Kada je vidio da nemam ništa, udario me u leđa s cijevi od puške. Rekao je da idem
ispred njega. Tjerao me jedan vojnik, drugi se vratio ( vojnik ) u Bobaša kuću. 
Mene je dotjerao do Ante Matković kuće. Dva vojnika isto obučenakao ona što su bila
kod moje kuće su me srela. Ovaj što je mene tjerao rekao mi je da je našao auto 
Kadeta. Ja sam bio vraćen opet uz pratnju dva vojnika, do „Kadeta“.

U Marinoj kući su me vojnici natjerali da odvaljujem vrata od podruma, gdje je bio
smješten auto. U tom momentu je Mara počela plakati. Vojnik joj je zaprijetio da
ne smije plakati. Kad sam istjerao auto, izašao na cestu, kod druge kuće su bile
moje komšije HUSANOVIĆ EZO,
GRABUS FERID, ARNAUTOVIĆ KEMO i još ih je bilo dvojica
kojima se ne mogu sjetiti imena. Svi su iz Han Bile ( muslimansko selo ). Oni su
ušli u kuću Stipe Josipovića u kojoj je bila trgovina. Otvorili su pivo, nudili 
i mene. Dok smo pili pivu ušao je nepoznat i vojniksa šarenim maskirnim odijelom,
oznaku nisam vidio. Rekao mi: „Kakvi ste vi Muslimani pa pijete?“. Svi smo ostavili
neispijene flaše piva. Ti isti ljudi, moje komšije su me pitale: „Koji je ono čovjek
mrtav kod Bobašove kuće?“. Rekao sam da ne znam. Rekli su: „Hajde vidi iprepoznaj
tko je“. Kad sam došao u Stjepana Bobaša kuću vidio sam da je mrtav pred svojom 
kućom.

Stipan Bobaš je rođen 1927. godine, nije bio ni u kakvim vojnim formacijama. Stipan
je bio u poluležećem položaju s nogama koje su visile preko terase. Vidio sam mu
potpuno slomljenu desnu potkoljenicu. Svukao sam ga s terase, zatvorio usta. S prednje
strane glavenisam vidio ranu, usta su bila puno otvorena, dok sam ga svlačio na 
zemlju, vidio sam ispod glave ( sa stražnje strane vrata ) veću količinu krvi. Smatram
da mu se pucalo na usta. Sklopio sam mu ruke, zatvorio usta, pokrio dekom i ostavio
ispred njegove kuće. Mojekomšije FERID, HEMO i EZO su me otjerali prema crkvi. Rekli
su mi da će razgovarati s komandantom da nas ne tjeraju u KPD Zenica. Dok su se 
oni dogovarali, mene su natjerali da tovarim crkveno brašno, odijela, hranu, odjeću,
sve se trpalo u hladnjaču mesnice Zmajevac Kada su se moje komšije i komandir dogovorili,
mene su otjerali u kuću Vlade Barača.

Komandant je bio niži rastom s maskirnom formom bio je domaći, ja ga ne poznajem.
U kućiVlade Barača sam zatekao moje komšije Hrvate:Josipović Fabijan, 84 godine 
starJosipović Nikica, Fabijanov sinBatinić Manda, oko 70 godinaLovrinović Jozo, 
oko 60 godina starGašić Anto, 65 godina starGašić Filomena, 67 godina staraMilenković
Ana, 80 godinaGašić Ivo, 70 godinaGašić Anđa, 68 godinaBarač Mara, oko 63 godŠuman
Ana, 55 godina staraPeša Stipo, 49 god. starU kući Vlade Barača smo bili od 9-12
sati 09.06.1993. godine. Bili smo zaključani. Stražar kojeg ja ne znam je naoružan
čuvao vrata. Dok sam bio u kući Vlade Barača, kroz prozor sam vidio kako pljačkaju
selo noseći televizore, radio aparate, bušilice, brusilice i odnose uteretni kamion,
koji je otišao u Zenicu. U međuvremenu, mene i još dvojicu su otjerali kući Mije
Matoševića. Natjerali su nas da kopamo i zatrpavamo ubijene svinje.

Dok smo kopali, provocirali su nas vičući „Hoćete li Herceg-Bosnu?“. Kad smo to
završili, vratili su nas ( dvojica ) ponovo u kuću Vlade Barača. Tu smo bili otprilike
pola sata. Pred Vladinu kuću došao je kamion, okovan daskama, između dasaka je bio
nabijen pijesak. Svesu nas utrpali u taj auto. Dovukli su nas do kuće Lovre Šimića.
U kući Lovre Šimića sam zatekao moju ženu, Lovru i njegovu suprugu Jelu Šimić. U
toj kući sam bio oko 2 sata.Došao je GRABUS FERID s trojicom radnika:DELIĆ HASANDELIĆ
HALILHUSKIĆ FEHIMRekli su meni i još jednom da idemo s njima, da sahranimo mrtve
Hrvate po Brajkovićima.

Došli su po Stipana Bobaša kuće. Pitao sam kako da sahranim Stipana. FERID je rekao
samo ga zakopaj pred kućom. Rekao sam da idem po sanduk. Nije mi dozvolio. Stipan
je sahranjen pred vratima svoje kuće. Kad smo ga sahranjivali FERID je rekao da 
vidim ima liStipo kakve dokumente. Ja sam ga pregledao i vidio sam mjesto gdje je
Stipan ubijen.Stipan je ubijen u spavaćoj sobi ispred prozora, vidio sam tragove
krvi od spavaće sobe ( prozora ) do terase, gdje je bio dovučen. Stjepan je sahranjen.
Molio sam FERIDA da mi dozvoli da zaštitim Stipana, da zemlja ne ide direktno na
njega. Rekao je da uzmemo cjepanice, koso položene. Našao sam jedan komad najlona,
zamotao ga, cjepanice poredao i zasuo zemljom. Kad smo sahranjivali Stipana, došao
je visok uniformiran vojnik s maskirnim odijelom i velikim kožnim šeširom, meni 
nepoznat. Rekao FERIDU: „Što će Hrvati ovdje!“. Kad smo sahranili Stipana krenuli
smo prema crkvi.

FERID je rekao da treba sahraniti Marka Josipovića, 59 godina starog, nije bio ni
u kakvoj vojnoj formaciji. Iz crkve smo uzeli nosila. Otišli smo i donijeli Marka
s Majdana ( Majdan je iznad crkve ) Primijetio sam da Marko nema desnog uha. Probijena
mu je glava
i s jedne i s druge strane. Primijetio sam na desnoj strani grudi da
ima ranu široku 4 cm. Kao ubod nožem. Najvjerojatnije da je glava probijena puščanim
kundakom. Vidio sam udubljenje oko ušiju s jedne i druge strane. Bio je mokar po
licu s desne strane, ležao je nalijevoj strani. Prenijeli smo Marka s Majdana njegovoj
kući. Marko je sahranjen u vrtu ispred svoje kuće. Zamotao sam ga u najlon, pokrio
daskom, preko daske sam stavio debelu gumenu traku ( 2 cm debelu ).

U kući Lovre Šimića sam bio 68 dana. Muslimanska djeca i odrasli Muslimani su prolazeći
pored kuće vikali da smo mi ustaše da nas treba napatiti pa tek pobiti. Razmjena
zatočenih civila Hrvata, sela Brajković, Čukala i Podova je bila16.08.1993.god. 
Razmijenjeno je 29. Ukupno nas je u kući bilo 37. Trojica su otišla u KPDZenica:
Peša StipoMarjanović DankoJanković Ivo, zvani „Brico“Dvojica su ostala u Brajkovićima:
Lovro Šimić i supruga Jela.Svojoj djeci u Zenicu otišli su:Matković AntoMatković
KataBarač LucaOvaj iskaz dajem dobrovoljno i odgovorno, a njegovu autentičnost svjedočim
potpisom svakestranice.U Novoj Bili, 16.10.1993.